Ko god za leđima ostavi granični prijelaz Vardište i iz Bosne uđe u Srbiju, sačeka ga još jedna „granica“: rendžeri Parka prirode Mokra gora pružaju ruku da im se dadne jedan euro i kad ga dobiju, vozilo može nastaviti dalje. Pika se i u dinarima, a radi se, službeno, o eko-taksi.

Mnogi, i oni kojima jedan euro ne znači ništa, a i oni koji su možda tim novcem tog dana planirali kupiti kruh, bune se, ko u birtiji, ko u pismima čitatelja, ko na internetskim forumima. Naprosto mnogi često moraju preko granice, a Park prirode ih savršeno ne zanima i zašto bi onda svaki put davali po jedan euro?! A mora se!

Ni meni godinama nije bilo jasno, a jest malo krivo, ali sam, umjesto da se durim ili ljutim, odlučio pogledati zašto godinama dajemo malu zlatnožutu kovanicu. Start je, naravno, na Drvengradu, koji ima i drugi naziv, Mećavnik, a neki ga, po osnivaču, redatelju Emiru Kusturicu, nazivaju još i Küstendorf. Puno puta sam ga, vozeći se „rendžerskom“ cestom, vidio gore, na brdu, puno puta rekao da ću jednom uključiti žmigavac i produžiti uzbrdo, a nakon što shvatih da je za takve stvari najbolje zaboraviti riječ „usput“, fino sjedoh u auto i dođoh maksuz :)

Prije nego što se popnem, dužan sam, zbog onih koji možda ne znaju, reći da je temeljni kamen za Drvengrad, „udaren“ prije 13 godina, i to za potrebe snimanja Kusturičinog filma Život je čudo. Tada je podignuto nekoliko drvenih kuća, a jednu od brvnara kupio je i Kusturica. Kako je snimanje odmicalo, tako je rasla i redateljeva očaranost čitavim ovim krajem pa je za kratko vrijeme napravljen idejni projekt, a onda se počelo sa zaokruživanjem naselja. Na svečanu premijeru filma u jesen iste godine stigli su brojni srbijanski političari i umjetnici, od tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice i predsjednika Borisa Tadića pa do književnih zvijezda Matije Bećkovića i Dušana Kovačevića. To je bila neka vrsta potvrde svima ostalim koji su tada u Srbiji imali neku moć da se i sami mogu uključiti u projekt pa je nekoliko mjeseci kasnije na platou usred drvenog sela iznikla i originalna drvena crkva. Ktitori su bili Emir i Maja Kusturica, a osveštao ju je vladika Hrizostom. Bilo bi suvišno ulaziti u detalje odluka kojom je formalizirano sve što je napravljeno na brdu iznad ceste Višegrad – Užice, a malo nakon toga i na području Mokre Gore i okolnih sela, brda i šuma, uglavnom je danas ono što je Kusturica osmislio, uradio i uredio jedna od najvećih turističkih atrakcija Srbije i regije.

M.J. | Bljesak.info / Crkva u Drvengradu

Da se u Drvengradu dešavaju velike stvari, vidljivo je već ispred ulaza, gdje još uvijek stoji bilboard kojim se oglašava trodnevni ljetni Festival ruske muzike u Srbiji, a unutra ću naići i na plakate koje pozivaju na šestodnevni 10. Međunarodni filmski i muzički festival „Küstendorf“. Da je u pitanju „pravi grad“, dokaz je to što su tu sve potrebne „institucije“, među ostalim i poštanski sandučić, onaj starinski žuti; pošiljke se otpremaju utorkom i petkom. Ulice su označene i ima ih puno, makar neke imaju po svega nekoliko brvnara, a nose imena svjetskih uglednika i raznoraznih oblasti. Tako se, da se još malo vratim institucijama, malo nakon ulaza, u strmoj „ulici“ nazvanoj po Ingmaru Bergmanu, nalazi Mokrogorska škola menadžemnta, valjda jedina visoka škola koja radi u brvnari, makar i povelikoj i na kat, a na Trgu Nikole Tesle, blizu crkve, „Stanly Kubric Theatre“. Kako je Stanley postao Stanly i zašto je u prezimenu velikog Kusturičinog američkog kolege otpalo posljednje k, teško je dokučiti.

Ponešto je, kao, primjerice, pano s rupama kroz koje se proturi lice pa se pravi slika, već viđeno u mnogim drugim mjestima, ali je originalnih ideja mnogo više. Tako na povisokom stočiću ispred ulaza u restoran „Lotika“ stoji mjedena glava muškarca kojem su u razjapljena usta uglavljene grebene (alatka za raščešljavanje vune). Sve se može shvatiti na više načina, a meni djeluje kao da se želi reći: Pročešljaj svaku riječ prije nego li je izgovoriš! Ispred „Konaka za prenoćište“, vlasnik E. Kusturica, stoji druga mjedena muška glava sa šipkom provučenom kroz uši i ručicom na kraju; okreneš i na čikinom čelu se pojavi petokraka, okreneš još, na čelu je neki drugi znak, i sve tako. Na dnu vrata kuće na Trgu Dijega Armanda Maradone nacrtana maca – djeluje k'o da je živa i sad će, mijaučući, ušetati preko praga. Na Kući pisaca dvometarska slika (izgleda mi) Lava Nikolajeviča Tolstoja, a na travi ispred još jedne u blizini klavijatura od obojenih dasaka. Prozori na mnogim brvnarama svijetlih boja pa ih je, zalijepljene na tamnu podlogu brvna, nemoguće ne primijetiti, a pored nekih i glinene zdjelice, bezbeli uradci grnčara iz Zlakuse, u kojim raste čuvarkuća. Najljepši su na kućici na križanju ulica Novaka Đokovića i Ive Andrića, u kojoj je smještena suvenirnica „Aska“. Kao i u Andrićgradu, višegradskom „kvartu“ koji je također podignut po Kusturičinoj zamisli, i ovdje su, dakle, Andrićevi likovi dominantni, a osim Lotike i Aske, tu je i Ćorkan, po kojem je nazvan jedan od restorana, dok je kino nazvano „Prokleta avlija“. Jednu od drvenih fasada krasi neki od prvih letača ili izumitelja zrakoplova, podaleko je od ulice pa ne bih da pogađam o kome je riječ, na drugoj, u ulici Matije Bećkovića, neki golać svezanih nogu uhvatio se za uže i tako visi preko greda, a s treće prolaznike gledaju Jurij Gagarin, Diego Armando Maradona i Fidel Castro. Većina ulica, među njima i ona glavna, te trg ispred crkve, „asfaltirane“ su pravilno poredanim drvenim kladama, tek poneka sporedna popločana kamenom. Sve ulice u Drvengradu su pješačke, mada se na nekoliko mjesta mogu vidjeti parkirani zanimljivi primjerci oldtimera. Originalno je i obdanište, smješteno u jednoj od brvnara u Ulici Andreja Tarkovskog, malo dalje je vodenica, trenutno bez vode, otvorena, sa svim vodeničkim spravama i namještajem, amfiteatar je nazvan po Gavrilu Principu, a pozornost privlači i pano s rukom nacrtanim planom naselja. Frizerski salon „Anđela“ nalazi se u Ulici Federika Felinija, a u podrumu jedne od restoranskih bašti nalazi se gradski zatvor „Humanizam i renesansa“, iz kojeg kroz rešetke gledaju, ako sam ih dobro prepoznao, Bill Clinton i Mahatma Gandhi. Najveći slobodan prostor je na crkvenom trgu. S pročelja arhitektonski rijetko zanimljive crkve brvnare gleda mozaični sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop, a i unutra je sve od drveta, prilično maštovito uređeno.

M.J. | Bljesak.info / Uzalud je hvatati se za glavu kad si pred ulazom u zatvor :)

Spuštam se na Mokru Goru, u istoimeno naselje, svjestan da ću u Drvengrad – Bože zdravlja – sigurno doći ponovno, i ne jednom. U samom naselju po kojem je prozvan Park prirode ništa posebno, tek negdje na kraju zajednički spomenik poginulim 1912.-1918. i 1941.-1945. Imena nekoliko stotina, toliko da se onaj ko ih čita mora zapitati je li iko na ovom prostoru nakon ratova ostao živ?! Topovske cijevi s platoa i iz okolnog grmlja uperene su nekud u susjedno brdo, a stražu drži mrkogledi brkajlija sa šajkačom i puškom kundaka prislonjenog na tle.

Malo dalje je natkrivena drvena skulptura rujanskog serdara Jovana Mićića (1785.-1844.), kontroverznog ustanika i hajduka, odanog sljedbenika Miloša Obrenovića, Njegoševog prijatelja te kuma i pobratima Smail-age Čengića, sudionika Prvog i Drugog srpskog ustanka, koji će, nakon što vlast u Srbiji preuzmu Karađorđevići, život završiti u tamnici, ponižen, gladan i lišen svih časti, iako ih je za života stekao kao malo ko u to doba. Trebalo je proći dvjesta godina da mu se to prizna, a na tom planu je, uz obnovu njegovog čardaka u Čajetini, bitna točka i spomenik na Mokroj Gori.

Nekoliko kilometara dalje, prema Užicu, s ceste se vide još dvije crkve brvnare. Ona ispod puta, s polukružnim pročeljem, jednostavna je i lijepa, ali joj ljepotu kvari limeni krov, a donekle i zidani zvonik pored nje, ipak bi se kudikamo bolje uklapala starinska drvena zvonara. Crkva iznad puta je nešto novija, ali puno ljepša, s većim brojem krovića i tzv. badža, a sve od drvenih daščica nešto debljih od standardne kaplame. Pored ulaza 11 smrtovnica, a u crkvi ničega osim nekoliko dasaka i kojekakvih sitnica potrebnih za održavanje groblja u pristranku iznad crkve – očito još uvijek nije stavljena u funkciju. Posebnu pozornost privlači jedan od spomenika, što jer je jedan od najvećih, što jer je okrenut suprotno od svih ostalih. Na spomeniku četiri imena, a označava grob četvorice koji su poginuli ili umrli tijekom izgradnje pruge Vardište – Šargan. Mašinskom bravaru Pavi Polceru iz Velikoveca u Koruškoj, danas Völkermarkta u Austriji, i Nevesinjcu Arseniju Avdaloviću kao godina smrti navedena je 1922., a 1923. Ličaninu Isi Maričiću, mineru, i Bilećaninu Nikoli Ivkoviću. Ispod ovog je još jedno groblje, starije kojih pet-šest stoljeća, a radi se, poneko će odmah pogoditi, o srednjovjekovnoj nekropoli sa stećcima – dvadesetak ih je, a među njima i dva lijepa sljemenjaka te nekoliko sandučara vrlo dobre obrade. Na tabli stoji da je to Srpsko srednjovekovno groblje. A dobro, ne bih ja o tome, mada znam da nije malo onih koji takav naziv nekropole nikako ne bi mogli prihvatiti.

M.J. | Bljesak.info / Nekropola sa stećcima na Mokroj Gori

Da, željeznička stanica Šargan je blizu, malo iznad ceste, ali ću se tu vratiti kasnije, makar sam već bio u nekadašnjoj staničnoj zgradi, sada restoranu, i podsjetio se na davni hit „Rokera s Moravu“ Čorbast pasulj volem sa rebarca suva :) Sad idem dalje cestom pa skrećem ka restoranu „Osmica“. Znam da će oni koji vole nogomet odmah pomisliti da je „Osmica“ nazvana po nekom koji je taj broj nosio na dresu, ali je ovdje drugačije: kad se spomene osmica, znači da se odnosi na „Šargansku osmicu“, uskotračnu prugu koja čini dio pružnog poteza između Višegrada i Užica, točnije dio između Mokre Gore i Kremna. Mnogo mostova, 19 tunela i uspješno riješen ogromni uspon, koji na jednom dijelu iznosi nevjerojatnih 18 posto. E, restoran „Osmica“ je ujedno i klub Zavičajnog udruženja „Mokra gora“, a na okolnom prostoru na šinama stoji veći broj lokomotiva i vagona, uglancanih i „napucanih“ k'o da su jutros iz tvornice, ali i građevinskih strojeva na parni pogon, konjska i druga kola, ma svačeg nečeg; službeno je to Muzej dobara tehničke kulture na otvorenom. Na obližnjem platou stoji i nekoliko metara visok drveni medo za kojeg ne znam spada li također u postavku spomenutog muzeja – razbolio se, počeo trunuti oko desnog kuka i ako se nešto ne poduzme „u roku odmah“, za godinu ili dvije više neće moći poslužiti ni za triješća.

Ko nastavi sporednom cestom, nikako neće moći promašiti još jedno malo mokrogorsko čudo. Ustvari najprije ide „kućica“ od drveta i kamena sa dvije mokrogorske drvene karijatide koje drže balkon. Jedna mora da je svetica, čim nosi križ, a druga je ovdašnja seljanka, natovarena ko zna čim, umorna i zabrinuta. Još koja krivina i preko rječice Kamišne se ugleda Skulova vodenica, kako se zove čitav kompleks brvnara, mlinova i ko zna čega sve, među ostalim i apartmana, kažu vječito zauzetih, ali ovaj put preko mosta nema doslovno nigdje nikoga. „Radi, voli, veruj“ moto je vlasnika, a ispod stoji, to valjda nakon što se u glavi poklope gornje tri riječi, i veliko „Kreni“. Već na mostiću prvo iznenađenje: drveni ormarić je zakačen za nadstrešnicu, a u njemu nekoliko vrećica i u svakoj po kilogram brašna, što projinog, što integralnog. Ispod njih je i vaga pa ko ne vjeruje, eto mu, neka provjeri. Kilogram brašna stoji svega 90 dinara, a kasa je, nećete vjerovati, kutija pored ormarića iz koje vire novčanice! Nigdje okolo živa roba, svako ih može uzeti, ali ih, eto, niko ne uzima!

M.J. | Bljesak.info / Uzmeš brašno, a novac ostaviš u otvorenu kasu!

Druga kasa je u obliku burenceta, visi s krova na suprotnoj strani mostića, a u nju se stavljaju dobrovoljni prilozi, i to – za magarca! „Ako me voliš daj mi neku paru za hranu. Voli vas vaš Miško, nji-a, nji-a“ :) I iz Miškove kase vire novčanice, a njega nigdje – ili su posjetitelji slabo davali pa ogladnio i otišao potražiti sreću izvan imanja ili se sakupilo mnogo pa je Miško uplatio kakav turistički aranžman :) Zanimljivih detalja bezbroj: dvije spomen-ploče Mikovićima, kako se očito prezivaju Skule, jedna rupa iznad koje piše „Slava mu!“, ali se ne zna kome, jer tamo gdje bi trebalo stajati ime, ne piše ništa, pa Skulova diližansa sreće, laka šarena kola postavljena iznad vode, a na kraju i mlin, pravi pravcijati, na sve strane zasut sitno mljevenim brašnom. Najbolji detalj u svemu je ipak vlasnikov (ili čuvarev) apartman: iako su dvadesetak metara dalje dvije velike brvnare sa mnogo soba, nepoznat neko koga danas nema ostavio je otvorena vrata u svojoj „kući“, a kuća je ustvari ogromno „na bok“ položeno bure u kojem se vidi raspremljena postelja. Bure-kuća ima i nadstrešnicu, a njegov manji brat, burence standardnog promjera, služi kao stol. E, baš svega na dunjaluku!

Na Skulovu vodenicu sam naišao slučajno (i nimalo mi nije žao!), a cilj mi je ustvari crkva svetog Jovana Krstitelja. Znam da sam ponekad dosadan sa crkvama, ima ih na sve strane i često ih nema smisla zaobići. Ova je, međutim, doista posebna, što neću posebno dokazivati – dovoljno je, siguran sam, vidjeti samo jednu fotografiju da bi se povjerovalo. Najprije se, pored pristupnog puta, naiđe na Lekoviti izvor, kako stoji iznad kamenog bunara na čiji je poklopac ugrađena starinska ručna crpka. Zove se Bele vode. U koritu gdje pada voda nešto sitnog novca, to valjda poneki posjetitelj pokušava kupiti koju zeru zdravlja. I nije to nikakav „čudotvorni izvor“, kakvih ima na sve strane, već – tvrde znanstvenici – u svijetu rijetka visokoalkalna voda koja vrlo povoljno djeluje na, primjerice, kožna oboljenja ili čir na želucu, a popis razloga zbog kojih bi je dobro bilo piti poduži je.

A crkva... Znam da je uzalud opisivati, pa neka ovo bude samo skromni pokušaj: klisura, moglo bi se po starinski reći i sutjeska, nekako je „pjesničkije“, jednolučni mostić sav od brižljivo klesanog kamena, crkvica i zvonik od istog materijala. Boje odabrane tako da se građevina savršeno uklapa u ambijent pa ni ne izgleda da su je pravili zidari već sam Gospod Bog. Izuzev jednog praznog štanda nema suvišnih objekata kakvih se često nađe oko crkava. Idilično, kao na srednjovjekovnim gravurama i bakrorezima!

M.J. | Bljesak.info / Crkva svetog Jovana Krstitelja u Belim Vodama

S ove strane potočića, čije je dno pored crkve također popločano kamenom, usporedo s prugom se prostire staza, nazvana „Park punoletstva“. Pored nje, na oblikovanim komadima kamena ili na drvenim kockama napravljenim od željezničkih pragova, imena osoba i nazivi institucija čiji su predstavnici zasadili neko od stabala u „Zavičajnom parku“ ili su na drugi način dali doprinos razvoju Mokre Gore.

Usput saznah da bi se, idući stazom, moglo vidjeti još mnogo zanimljivog, ali ću ipak nazad, na željezničku stanicu Mokra Gora, i to ne baš pravo, već najprije u Muzej „Šarganske osmice“, u koji se ulazi kroz tunel ispod pruge. Na zidovima u podzemlju je nekoliko desetaka panoa na kojim je do u detalje opisan historijat gradnje „Šarganske osmice. U najkraćem: započeta 1921., dovršena i otvorena četiri godine kasnije, a u Jatarama, jednoj od stanica, nikad niko nije kupio kartu ni ušao! Tunel na granici između Srbije i Bosne bio je, pak, s bosanske strane ukrašen skulpturom srpskog vojnika koji s ljutinom na licu čizmama gazi austrougarsku krunu, a sa srpske imenom kralja Aleksandra I. uz koje su stajali srp i čekić, tada samo kao obilježja radnika, ponajprije graditelja pruge. „Ćiro“ je vozio do 1974. godine i po svemu je izgledalo da je tada definitivno otišao u mirovinu. Ispostavilo se da ipak nije: pruga je rekonstruirana od 1998. do 2003. godine i otad se „ćiro“ ponovno dimi, a dokle su nakon kralja Aleksandra dogurali srp i čekić, nema potrebe ni pisati.

M.J. | Bljesak.info / Sve može dok ne stignu Kinezi :)

Na nekadašnjoj željezničkoj stanici Mokra Gora ne samo da se, kako već rekoh, može odlično jesti, već i prenoćiti, na katu, u „gospodskim“ sobama, ali, ko želi, može „zapasati“ i čitavu brvnaru, a desetaka samo tu, oko stanice, ima ih nekoliko. I provozati se „Šarganskom osmicom“, po voznom redu dvaput dnevno, vožnja traje otprilike sat i 15 minuta, a kome je to malo, može unajmiti kompletnu kompoziciju „Nostalgija“, čak i noću, i to voli mu s parnom, voli mu s dizel vučom: fino se popneš na „Elzu“, tako se zove lokomotiva, spustiš ručnu, dodaš gas i kreneš :) Sve se to može kad ne dođe armija Kineza kao danas pa ti izgleda kao da si u Guangdongu ili Liaoningu :)

Kad se zna da je Mokra Gora smještena između dva bisera prirode, Zlatibora i Tare, da je blizu Andrićeva „na Drini ćuprija“ s Andrićgradom, pa se tome doda Drvengrad i sve ovdje navedeno, pa hajde, majčin sine, odoli pa se ne spakuj i ne kreni! Ne, ne radim marketing za Mokru Goru, ali ko ne ode i ne vidi, treba mu to biti na umu kad ode na ispovijed, jer grijeh se, tako su nas učili, ne čini samo mišlju, riječju, djelom već – i propustom :)